Hipohondrija je somatoformni poremećaj kod kojeg je pojedinac potpuno zaokupljen strahom od teške i ozbiljne bolesti. Na svaki, i najmanji, simptom najčešće pretjerano reagira te ga doživljava kao dokaz za svoje uvjerenje.  Somatoformni poremećaj podrazumijeva da osoba nema voljnu kontrolu nad svojim osjećanjima.

 

Kako se ponaša hipohondar?

Ljudi pogrešno misle da su oboljeli od hipohondrije umišljeni bolesnici. Radi se ustvari o bolesnicima koji su oboljeli od umišljene bolesti. Hipohondar u tom smislu obraća pažnju na bol ili simptome koje netko drugi ne bi niti primijetio i zaista tu bol osjeća, ne glumi.

Osobe koje boluju od hipohondrije, prirodne i normalne tjelesne senzacije poput ubrzanog lupanja srca, znojenja ili nadutosti, doživljavaju to patološki, kao simptome bolesti. Stoga je hipohondar u stalnoj potrazi za rješenjem tog doživljaja bolesti.

Hipohondrija kao simptom se najčešće javlja već u adolescenciji. S vremenom, starenjem simptomi često jačaju. A kasnije mogu biti provocirani i potaknuti nekim stresnim događajem.

 

Postavljanje dijagnoze i tijek bolesti

Da bi netko dobio dijagnozu hipohondrije, njegovi simptomi moraju trajati i do 6 mjeseci. Također, mora postojati odsustvo tjelesne bolesti na koju se pacijent žali, pojašnjava docent Janović.

Oko 5 posto osoba u svome životu, u jednom trenutku, doživi neke simptome hipohondrije. Važno je razlikovati hipohondre od prevaranata. Prevaranti žele neku sekundarnu korist kao što su lijekovi i sl. Hipohondri su, pak, čvrsto uvjereni da su bolesni.

Pri tome, ne postoji gotovo ništa što ih može razuvjeriti. Vi mu možete 10 puta napraviti neku dijagnostičku pretragu i 10 puta ona može biti negativna i pokazivati odsustvo bolesti, ali on će zahtijevati i 11. i 12. i tome u principu nikad nema kraja.

 

Terapija

Od hipohondrije u jednakoj mjeri boluju muškarci i žene. Ona može biti blaga pa se manifestira tjeskobom i napetošću. Može biti jače izražena pa izazvati depresiju, ili izrazito jaka. Takva hipohondrija manifestira se sumanutim doživljajima bolesti, ističe docent.

U skladu s time, mijenja se i terapija. Kod blažih oblika nekad su u farmakoterapiji dovoljni samo sedativi, ako imamo depresivnu komponentu, dajemo antidepresive, a za najteže oblike potrebni su i antipsihotici.

Uz sve to primjenjuje se i psihoterapija. Međutim problem je u tome što se oboljeli ne žele liječiti kod psihijatra. Oni su uvjereni u postojanje tjelesne bolesti pa upućivanje psihijatru doživljavaju kao uvredu.

Vrlo ih je teško od tog patološkog, bolesnog uvjerenja i to predstavlja veliku prepreku u liječenju.

 

Ponekad su hipohondri usmjereni na određeni organ ili organski sustav pa sve tumače kao simptome problema baš s njima. Često su uvjereni da boluju od neke teške nove neistražene bolesti. A internetske tražilice tu nimalo ne pomažu. Kroz to onda pacijenti saznaju za brojne egzotične, često i skupe pretrage i smatraju da baš ta nova pretraga će donijeti rješenje njihova problema.

Takvi pacijenti, često, u svojoj okolini, pa i kod svojih liječnika, izazivaju burne emocije. Jednom kada hipohondri shvate da prave bolesti nema reagiraju ljutnjom.

Apsolutno njima ne treba povlađivati i sidriti ih u tom njihovom bolesnom uvjerenju. Ali isto tako ih ne treba grubo konfrontirati. Jer će to samo izazvati njihovo odbijanje, ljutnju i patnju, kaže docent Janović.

 

Osobu koja boluje od hipohondrije prepoznat ćete tako što negativni nalazi kod njih neće izazvati olakšanje, već tjeskobu. A usprkos njihovim opiranjima jedino što im doista može pomoći jest posjet psihijatru.